Službeni blog Ekološke udruge
"Izvor"
SLUŽBENA STRANICA
Brojač posjeta
99729
Svjetski sat

Zabavno i ozbiljno
Divlji deponiji
Zašto je ilegalno odlagalište otpada opasno?

Zbrinjavanje otpada

Translator
Misao vodilja
"Šuma je savršena ekološka tvornica. Idealno stanište za brojni živi svijet i blagodat za čovjeka."

Blog
subota, veljača 12, 2011

Danas ćemo opet malo pisati o povijesti, odnosno o bunkerima iz drugog svjetskog rata, a povodom nedavne televizijske reportaže na HTV-u, koja je podsjetila da je taj projekt još uvijek ni na nebu ni na zemlji, iako je iniciran još prije dvije godine, akcijom naše udruge u proljeće 2008. godine. Naime, te godine smo dobili dojave da je hrvatska željeznica neke bunkere koji su se nalazili na njenom posjedu i zemljištu jednostavno sravnila sa zemljom, pa smo se upitali da li uopće postoji neki mehanizam pravne zaštite tih vrijednih povijesnih objekata kojih je na našem prostoru priličan broj i to jako dobro očuvanih. Odgovori koje smo dobili su nas zaprepastili, jer službeno nije bilo ni muzejske ni povijesne zaštite tih spomenika rata, pa su mnogi bunkeri sačuvani zahvaljujući svojoj lokaciji bilo to na općinskom ili privatnom zemljištu, jer znamo kakvu su sudbinu doživjeli neki u vlasništvu HŽ-a. Tako smo te godine krenuli u akciju i evidentirali i slikali sve bunkere šireg područja novogradiškog kraja. Poslije smo to sve dali u javnost preko medija i interneta, te se obratili novogradiškom muzeju radi zaštite i arhive podataka iz povijesnih izvora.Oni su nas uputili na ministarstvo kulture, sa kojima smo izmijenili faksove, te su nam oni ljubazno objasnili da nemaju ništa u arhivi o tome predmetu te su nas uputili na povijesne arhive njemačkih muzeja! Ono što se odmah nametnulo kao logično pitanje je da li mi kao neprofitabilna civilna udruga moramo rješavati problematiku za koju je nadležno ministarstvo kulture, povijesne baštine i zavičajni muzeji? Pa tko je trebao i zašto nije evidentirao, zaštitio i konzervirao te povijesne monumente iz 2. svjetskog rata? Dok se nekima iz nadležnih institucija ne upali žarulja hitnosti postupanja, nama brižnim građanima, preostaje samo upozoravati,te publicirati i prezentirati sva naša blaga povijesne baštine kao što smo to desetak godina činili sa spašavanjem kule Gračanice dok napokon nisu počeli sa zaštitom i konzerviranjem tog dragocjenog povijesnog objekta!

Što se tiče povijesnih okvira u kojemu je došlo do gradnje utvrđenih bunkera za zaštitu pruge i vlakova, priča počinje negdje početkom 1941.godine kad su uzrokom ustaško-njemačkog terora nad civilnim stanovništvom, mnogi tadašnji komunistički ilegalci započeli organizirani otpor odmetnuvši se u šume i planine, te vršeći diverzije i napade na fašističke vlasti i infrastrukturu. Možemo dakle pretpostaviti da su bunkeri sagrađeni tek možda 1942. godine, kao odgovor njemačkih vlasti na partizanski otpor. Pretpostavlja se da je posada bila uglavnom iz redova domobranske vojske jer su ustaške jedinice NDH bile operativnog i borbenog karaktera i kao takve davale su vojni i borbeni doprinos u njemačkim ofenzivama u Bosni, usmjerenim prema glavnini narodnooslobodilačke Titove vojske, te u ključnim operacijama u Rusiji, poput povijesne opsade Staljingrada. Bunkeri su građeni na nekih sat hoda jedan od drugoga, odnosno 5 do 7 km udaljenosti, tako da su pješačke patrole neprekidno održavale sigurnosnu komunikaciju između njih. Kolika je bila važnost te željezničke komunikacije za okupatorsku vojsku pokazuju i nedavno objelodanjene činjenice, da je u najkritičnijim trenucima slavne bitke na Neretvi, kad su partizani bili opkoljeni sa svih strana od brojčano i borbeno višestruko jačeg protivnika, Tito uspio ishoditi tjedan dana prekida vatre i primirja radi pregovora o razmjeni zarobljenika jer su partizani zarobili neke njemačke oficire i vojnike. Nijemci su odmah tražili da se zaustave i diverzije na pruzi Zagreb-Beograd, jer je Tito još ranije, svjestan da nijemci pripremaju velike operacije protiv glavnine partizanskih snaga, naredio diverzije po svim pravcima i komunikacijama neprijatelja u kojima su prednjačili slavonski partizani. Za njemačku vojsku, ta trasa bivšeg Orijent expresa, od Pariza do Istanbula, bila je žila kucavica za opskrbu njemačkih snaga na jugu Europe, i osnovna predispozicija održavanja mostobrana prema sjevernoj Africi, gdje je general Romel vodio odlučujuće bitke za prevlast na crnom kontinentu. Tito je čak Hitleru predložio trajno primirje jer su se partizani borili navodno protiv povratka kralja u Jugoslaviju, koji je sa svojim engleskim saveznicima i četnicima prirodni neprijatelj i nijemaca i partizana, ali nijemci nisu htjeli ni čuti za tako nešto. Tražio je i da Hitler prizna partizane kao legalnu vojsku jer su ih oni smatrali banditima i kao takvi nisu podlijegali međunarodnim vojnim pravilima o zarobljenicima, pa su ih mučili i ubijali bez suđenja. Pregovori su propali, kao kuriozitet ostaje činjenica da su se Titovi generali usred rata u zaštiti nijemaca šetali kroz Zagreb, a da ustaše nisu ništa saznali, i da je ušla u legendu Titova naredba za rušenje mosta na Neretvi koja je zavarala nijemce, i odvela ranjenike u spas. Povijesna je istina da u svakom ratu i revoluciji najviše pati narod i civilno stanovništvo. Naši stari znaju kako su često bježali u brda jer su saveznički bombarderi nemilice bombardirali željezničke postaje , bunkere i vlakove, a često nisu bili precizni što svjedoče mnogi krateri na oranicama blizu pruge. Uglavnom, nije loše malo se podsjetiti povijesti i sačuvati baštinu koja nas podsjeća na te teške trenutke, i da se ne zaboravi patnja i opomena ludila 2. svjetskog rata.



ekoizvor @ 19:44 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
petak, siječanj 21, 2011


Još prije 5 do 6 godina, jedan uvaženi novogradiški novinar me kontaktirao i predložio mi, budući da djelujem u ekološkoj udrugi, da malo istražim zašto je u zagrebačkim bolnicama toliki velik broj liječenih od kancerogenih bolesti iz područja Nove Gradiške i šire okolice, te mi je natuknuo i nešto o radioaktivnom otpadu na Psunju, o čemu se uvijek ponovno obnavljala priča koja već dugo živi u obliku nedokazanih glasina. 

Tih godina, iznenada smo izgubili našeg dragog prijatelja, glazbenika i strašno pozitivnog čovjeka, Mladena Kormanjoša Mlađu, kojeg je tumor na mozgu jednostavno pomeo u zastrašujuće kratkom vremenu. Bio je Mlađo veoma jak, snažan i robustan mladić, sa izuzetnom energijom i pozitivnim pogledom na život. Nedugo poslje toga tužnog događaja i velikog gubitka za njegovu obitelj, prijatelje i poznanike, u neformalnom razgovoru sa jednom našom uglednom ravnateljicom i profesoricom, ona mi je ispričala jedan čudan događaj koji je u direktnoj vezi sa gore navedenim. Naime, u vrijeme dok je studirala u Zagrebu, još za bivše države, u vlaku za Zagreb upoznala se sa jednim makedonskim trgovačkim putnikom, i kada ju je upitao odakle je ona, njegov komentar bio je šokantan. " Vi ste iz Nove Gradiške? Pa kako možete živjeti tamo, pa zar nije kod vas pohranjen nuklearni otpad?" To se desilo još prije više od dvadesetak godina, i postavlja se pitanje otkud jedan makedonac ima informacije o nuklearnom otpadu deponiranom u brdima iznad Nove Gradiške? Poslje sam još iz različitih izvora čuo priče o velikom broju oboljelih od raka i slično, uglavnom većem od prosjeka u RH. 

Ali kako to biva u životu, vjetar me je odneo u neki drugi grad u potrazi za egzistencijom, tako da sam bio primoran obustaviti ili bar smanjiti mnoge otvorene projekte, zamisli i istraživanja koja su zahtjevala moju fizičku prisutnost. Sve donedavno sva ta saznanja su mi bila u drugom planu dok se i meni nije desio jedan slučajan susret, iako osobno ne vjerujem u slučajnost, tako da sam to prihvatio kao podsjetnik da bi neke stvari trebalo i razriješiti i otpetljati. Dakle, u vlaku za Zagreb putovao sam sa izuzetno zanimljivim i karizmatičnim čovjekom, koji je sad u penziji i ima iza sebe nevjerovatnu biografiju i radno iskustvo, i rodbinski i radno povezanog sa našim gradom. Između ostalog bio je i jedan od osnivača tehničke škole u gradu koja je odgojila velik broj stručnjaka i kvalificiranih radnika. Njegov radni opus uključuje i proizvodnju oružja, prodaju i diplomaciju, te radna putovanja u mnoge zemlje s kojima je bivša zemlja trgovala, uključujući Irak, Rusiju, Egipat i mnoge druge zemlje koje su svojedobno bile korisnice energetske i vojne proizvodnje tadašnje YU. U sklopu toga zanimljivog dvosatnog razgovora u vlaku do Zagreba, upitao sam ga i u vezi teorije radioaktivnog otpada na Psunju. Tada je on duboko uzdahnuo i rekao odrešito." Ne!" Pošto je i on sam bio povezan i osobno i sa svojim suradnicima koji su direktno radili sa jedinom našom nuklearkom "Krško" u Sloveniji, rekao mi je da je Hrvatska po ugovorima morala preuzeti polovicu nuklearnog otpada iz elektrane, a Slovenija je svoj pohranila u deponijima iste lokacije. Međutim, pošto je Hrvatska dobrano kasnila sa lokacijama mogućeg nuklearnog deponija, te je u svim tim lokalnim zajednicama doživljavala otpor jer nitko nije htio taj nuklearni otpad baš u svom dvorištu, Slovenija je tada preuzela i našu polovicu otpada uz dogovor o financijskoj naknadi, tako da je sigurno da taj otpad nije završio na Psunju. 

Druga vrsta radioaktivnog otpada je onaj bolnički i medicinski, koji bi trebao biti deponiran negdje u Zagrebu, u njihovom središnjem medicinskom institutu koji je sad nedavno bio u žiži interesa upravo zbog toga što je to presedan, da usred glavnog grada bude pohranjen medicinski radioaktivni otpad. Nadamo se samo da u onom našem vešeraju novogradiške bolnice na Psunju nije čišćen i odbačen takav pribor, jer je to direktno išlo u vodotok koji prolazi kroz grad! E sad pažnja jer dolazimo do vrhunca priče! Taj ugledni gospodin mi je rekao da je naš slavni i poznati svjetski znanstvenik Ivan Đikić svojevremeno proveo naučna istraživanja zašto u području Okučana, Novske i većeg dijela zapadne slavonije dolazi do ogromnog broja kancerogenih bolesti, posebno kod djece, i to u dijelovima direktnih ratnih operacija i djelovanja. Navodno je o tome objavio i znanstveni rad koji je netko iz vlasti zataškao bojeći se vjerovatno iseljavanja novopridošlog stanovništva iz Bosne i Srbije, ili mogućnosti tužbi i traženja odšteta za slučaj da se to dokaže kao relitet. Uglavnom, on mi je rekao da je Đikić ispitao tlo , zemlju i vodu, i da je našao povećanu radioaktivnost, koja je u direktnoj vezi sa tisućama topovskih, tenkovskih i puščanih projektila koje su ispaljene za vrijeme ratnih zbivanja, a većina toga je bilo prljavo naoružanje, dakle tanad sa osiromašenim uranom, proizvodi nabavljeni na crnom svjetskom tržištu bez provjere i kupljeni na brzinu zbog uvjeta samoga rata. Zamislite samo koliko je granata palo na Novu Gradišku i na rubna područja naše okolice, koliko je onda kontaminiran Psunj i vodotokovi, te poljoprivredna zemljišta i bunarevi , i da je većina hrane iz tih oranica radioaktivno i da to definitivno i direktno utječe na kvalitetu života i zdravlja svih nas iz direktnih i rubnih područja ratnog djelovanja. 

Ta je strašna mogućnost, a nadasve realna, toliko bolna i opasna da se ne usuđujem pomisliti na mogućnost zataškavanja od strane državnih institucija, niti na posljedice i reakcije ljudi u slučaju dokazivanja istinitosti te, za sada samo teorije, jer ništa nije potvrđeno od mjerodavnih institucija. Moja je ljudska dužnost da svoja saznanja podijelim sa svima vama koji se brinete za ekologiju i zdrav život, svima vama koji ste ili žrtve teških oboljenja ili imate nekog u obitelji koji je obolio od sličnih bolesti, te da u duhu svoje vlastite savjesti procijenite što bi mogla biti neugodna istina ovog članka. Da li je još vojska u bivšoj državi nešto radioaktivno zakopala na području Psunja  i Papuka, da li je prljava ratna tehnologija zagadila radijacijom vodu, tlo i ljude, i da li mi najzad kao zreli ljudi zaslužujemo da saznamo istinu od onih koje smo demokratski birali i koji bi trebali raduti javno u korist svih nas, za zdravlje naše djece i okoliša, a ne studiozno i suptilno lagati i raditi protiv čovjeka i zdravlja, nas samih i okoliša. Vrijeme je da se svi zapitamo: "Što je prava istina?"

Damir Ivošević

ekoizvor @ 19:56 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, studeni 1, 2010

Dragi naši, ususret  blagdanu Svih svetih, danu kad se prisjećamo naših voljenih koji su napustili fizički svijet, prisustvovali smo iznimno zanimljivom predavanju na tematiku  "Razmišljanja o danu mrtvih". 

Da pojasnim, ovo je drugo u ciklusu od ukupno 12 predavanja o liku i djelu dr. Rudolfa Steinera, začetnika  biodinamičke poljoprivrede i antropozofije,  najpoznatijeg prema osnivanju waldorfske škole koja promiče umjetnost pokreta, euritmiju i čuvenu waldorfsku pedagogiju. Predavanje na već spomenutu temu “Razmišljanja o danu mrtvih” približilo nam je Steinerove zaključke vezane uz fenomene koji nastaju uslijed fizičke smrti ljudskog bića.  Saznali smo što se zbiva poslije fizičke smrti, kakva je važnost sjećanja I ljubavi prema umrlima, , te još mnogo detalja vezanih uz ovaj mistični fenomen koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim. 

S obzirom na pitanja koja su uslijedila završetkom predavanja možemo samo zaključiti da he rad i djelo dr. Steinera  prezentirano od strane prof. Matajčevića ostavilo izniman dojam na okupljene, te Vam toplo preporučam slijedeće koje će se održati u četvrtak 25.11.2010. u predavaonici nove sportske dvorane.  Detalje ovoga predavanja nećemo iznosit pošto smo u 90 min. koliko je trajalo čuli toliko zanimljivih informacija da smatramo da bi to stvarno bilo deplasirano, no izdvojit ćemo detalj koji je  s ekološke strane vrlo zanimljiv. 

Naime, prema Steineru jedino čista svjetlost svijeće je ono što duše umrlih mogu vidjeti, ono što im osvjetljava tamu u zagrobnom životu dok čekaju pročišćenje. Ovo se osobito odnosi na pojedince koji su tijekom fizičkog života bili izuzetno vezani za materijalni svijet, njima ta  tmina  pogotovo teško pada. Pošto je svjetlost raznobojnih lampiona prigušena, nije im dovoljno jaka te ne daje željeni efekt. 

U svakom slučaju, nakon izgaranja sadržaja lampiona nastaje mnoštvo plastičnog  otpada koji se u najvećem broju slučajeva ne zbrinjava adekvatno, te ostaje kao problem generacijama koje dolaze.   I ptice na grani već znaju kolik je vijek razgradnje plastike. Svakako razmislite o zaključcima dr. Steinera,  te posjetite slijedeće predavanje, ako zbog ničega drugoga onda barem da se uvjerite da nije baš istina kako je Nova Gradiška grad bez sadržaja.

 

ekoizvor @ 15:59 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 10, 2010

Don't eat my friend

Dragi naši, evo i nas nakon duuugo vremena. Nadam se da niste digli ruke od nas bez obzira što nikako da Vas počastimo sočnim eko štivom ili se pohvalimo kojom akcijom. Nije da se ništa ne događa, zapravo događanja je vrlo mnogo, no nikako da netko nešto konkretno sroči.

Uglavnom, prijeđimo na stvar. Ovaj put Vam se javljamo pošto su iza nas dva vrlo bitna datuma. Naime, radi se o Danu vegetarijanaca i Danu životinja koji se obilježavaju 1.10. (Dan vegetarijanaca) i 4.10. (Dan životinja).

Stoga , prijatelji životinja i prijatelji životinje ;) u ime Ekološke udruge „Izvor“ čestitam Vam Vaš dan s malim zakašnjenjem! Iako su ovi dani iza nas smatram da ne smiju proći nezapaženo pogotovo od strane nas deklariranih ekologa jer ipak su vegetarijanstvo i briga za životinje jedan od bitnih preduvjeta osiguravanja dovoljne količine prirodnih resursa prijeko potrebnih za održavanje života na našem planetu. Detaljnije obrazloženje ove teze možete pročitati u autorskom tekstu našeg dragog predsjednika i dugogodišnjeg vegetarijanca Slavonca (ovo gotovo zvuči kao oksimoron) , Sri Damira Ivoševića-Damče, koji se u „malo žešćem“ tonu osvrnuo na ovu tematiku.

Vegetarijanstvo-preduvjet za bolji svijet

Danas je u modi da svi pričamo o ekologiji, zaštiti planeta i životnih oblika na njoj, sa zabrinutošću pratimo vijesti o klimatskim promjenama, erupcijama vulkana, poplavama i potresima, te se gnušamo i čudimo katastrofama i razaranju prirode poput one zadnje u meksičkom zaljevu, a za koje je neposredni krivac čovjek ili korporacija, a nikad se nismo sami upitali ili bar pomislili, imamo li i mi krivice u tome ili su uvijek krivi neki tamo daleki. Svi mi govorimo o tome na pravi način i kritiziramo političare, korporacije, zagađivače okoliša, a da se nismo pomakli sa mjesta, niti pokušali što učiniti, uglavnom tvrdeći da smo sitne ribe i da ne možemo mijenjati i utjecati na svijet koji bez obzira na naše drugačije mišljenje nezaustavljivo ide ka svojoj propasti. To je obrazac za koji su se mnogi uhvatili i upravo je svijet takav kakvi smo mi sami u njemu, odnosno, na koji način živimo i djelujemo, mislimo i težimo, slika je vanjskog svijeta koji vidimo oko sebe.

Najvažnija činjenica koju svatko od nas treba upiti i zapamtiti je da svijet možemo poboljšati samo ako poboljšamo i promijenimo sebe. Prvi preduvjet mijenjanja samog sebe je potpuno osobno nenasilje koje uključuje vegetarijanstvo i kulturno, ljubazno i tolerantno ponašanje prema svim životnim oblicima, a ne samo prema čovjeku. Ako se grozite činjenicama da svakodnevno u cijelom svijetu, mesna i farmaceutska industrija muči i ubija na milijarde životinja svih vrsta, onda se sjetite da ste Vi direktan naručitelj njihovog mučenja i ubojstva, jer za ručak imate svinjetinu, govedinu, ili janjetinu i piletinu, te koristite parfeme i kozmetiku zbog koje su životinje mučene da se odredi količina štetnosti koju ljudsko tijelo može podnijeti a da prenaglo i vidljivo ne oboli.

Neposredan uzrok ogromnog zagađenja planeta i povećanja smrtnosti od gladi u trećim zemljama dakako je povećanje potrošnje i konzumacije mesa, te povećan uzgoj stoke, koji je direktno povezan sa krčenjem i sječom ogromnih šumskih površina, direktnim gubitkom proizvođača kisika, te propadanja i erozije tla koje gubi hranjivost i sposobnost obradivosti. Dokazano je da je uzgoj stoke i njena emisije metana davno nadmašio emisije zagađenja ukupne automobilske industrije.

Količine hrane koje stočni fond pojede tokom uzgoja mogle bi prehraniti čak dvije zemljine populacije. Zbog uzgoja bilja za biogorivo i prehranu stoke, bogate zemlje više ne izvoze viškove hrane jer imaju jedva dovoljno za sebe, što povećava obim smrti od gladi u siromašnim zemljama koji je i sad šokantan. Spomenimo još da su tvornice za preradu mesa najveći potrošači i zagađivači pitke vode koja će neminovno uskoro morati biti zaštićena kao rijetka vrsta. To je svijet u kojem živimo, kojeg imamo, i kojeg podržavamo, bar do onog trenutka kad prestanemo sudjelovati u takvom masovnom zločinu protiv čovječanstva, životinja i majke prirode. Do onog trenutka kad prestanemo naručivati ubojstvo. kad postanemo vegetarijanci.

Želite li biti ekolog i plemenito biće, želite li prestati podržavati masovni genocid svih bića, uključujući i čovjeka, morate biti vegetarijanci, nema drugog načina. Inače ćete uvijek dijeliti krivicu sa neposrednim krivcima za smrt ljudskih bića od gladi, zagađenje pitke vode i gubitak plodnog tla, sječe šuma i prašuma, te zagađenje zraka i nedostatka kisika. Dakle, i vi ste jedan sudionik toga zločina dok sami ne promijenite sebe, a kad promijenite sebe promijenit ćete i svijet u kojem živimo. Zato možemo sa sigurnošću ustvrditi da je vegetarijanstvo vaša osobna karta za višu razinu svijesti, vaš odnos prema živim bićima, i vaš stav prema sudbini cijelog planeta i svih njenih životnih oblika, uključujući i vašu obitelj. Zato kažemo da je vegeterijanstvo preduvjet za bolji i sigurniji svijet.




ekoizvor @ 13:25 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare