Službeni blog Ekološke udruge
"Izvor"
SLUŽBENA STRANICA
Brojač posjeta
100072
Svjetski sat

Zabavno i ozbiljno
Divlji deponiji
Zašto je ilegalno odlagalište otpada opasno?

Zbrinjavanje otpada

Translator
Misao vodilja
"Šuma je savršena ekološka tvornica. Idealno stanište za brojni živi svijet i blagodat za čovjeka."

Blog - siječanj 2011
petak, siječanj 21, 2011


Još prije 5 do 6 godina, jedan uvaženi novogradiški novinar me kontaktirao i predložio mi, budući da djelujem u ekološkoj udrugi, da malo istražim zašto je u zagrebačkim bolnicama toliki velik broj liječenih od kancerogenih bolesti iz područja Nove Gradiške i šire okolice, te mi je natuknuo i nešto o radioaktivnom otpadu na Psunju, o čemu se uvijek ponovno obnavljala priča koja već dugo živi u obliku nedokazanih glasina. 

Tih godina, iznenada smo izgubili našeg dragog prijatelja, glazbenika i strašno pozitivnog čovjeka, Mladena Kormanjoša Mlađu, kojeg je tumor na mozgu jednostavno pomeo u zastrašujuće kratkom vremenu. Bio je Mlađo veoma jak, snažan i robustan mladić, sa izuzetnom energijom i pozitivnim pogledom na život. Nedugo poslje toga tužnog događaja i velikog gubitka za njegovu obitelj, prijatelje i poznanike, u neformalnom razgovoru sa jednom našom uglednom ravnateljicom i profesoricom, ona mi je ispričala jedan čudan događaj koji je u direktnoj vezi sa gore navedenim. Naime, u vrijeme dok je studirala u Zagrebu, još za bivše države, u vlaku za Zagreb upoznala se sa jednim makedonskim trgovačkim putnikom, i kada ju je upitao odakle je ona, njegov komentar bio je šokantan. " Vi ste iz Nove Gradiške? Pa kako možete živjeti tamo, pa zar nije kod vas pohranjen nuklearni otpad?" To se desilo još prije više od dvadesetak godina, i postavlja se pitanje otkud jedan makedonac ima informacije o nuklearnom otpadu deponiranom u brdima iznad Nove Gradiške? Poslje sam još iz različitih izvora čuo priče o velikom broju oboljelih od raka i slično, uglavnom većem od prosjeka u RH. 

Ali kako to biva u životu, vjetar me je odneo u neki drugi grad u potrazi za egzistencijom, tako da sam bio primoran obustaviti ili bar smanjiti mnoge otvorene projekte, zamisli i istraživanja koja su zahtjevala moju fizičku prisutnost. Sve donedavno sva ta saznanja su mi bila u drugom planu dok se i meni nije desio jedan slučajan susret, iako osobno ne vjerujem u slučajnost, tako da sam to prihvatio kao podsjetnik da bi neke stvari trebalo i razriješiti i otpetljati. Dakle, u vlaku za Zagreb putovao sam sa izuzetno zanimljivim i karizmatičnim čovjekom, koji je sad u penziji i ima iza sebe nevjerovatnu biografiju i radno iskustvo, i rodbinski i radno povezanog sa našim gradom. Između ostalog bio je i jedan od osnivača tehničke škole u gradu koja je odgojila velik broj stručnjaka i kvalificiranih radnika. Njegov radni opus uključuje i proizvodnju oružja, prodaju i diplomaciju, te radna putovanja u mnoge zemlje s kojima je bivša zemlja trgovala, uključujući Irak, Rusiju, Egipat i mnoge druge zemlje koje su svojedobno bile korisnice energetske i vojne proizvodnje tadašnje YU. U sklopu toga zanimljivog dvosatnog razgovora u vlaku do Zagreba, upitao sam ga i u vezi teorije radioaktivnog otpada na Psunju. Tada je on duboko uzdahnuo i rekao odrešito." Ne!" Pošto je i on sam bio povezan i osobno i sa svojim suradnicima koji su direktno radili sa jedinom našom nuklearkom "Krško" u Sloveniji, rekao mi je da je Hrvatska po ugovorima morala preuzeti polovicu nuklearnog otpada iz elektrane, a Slovenija je svoj pohranila u deponijima iste lokacije. Međutim, pošto je Hrvatska dobrano kasnila sa lokacijama mogućeg nuklearnog deponija, te je u svim tim lokalnim zajednicama doživljavala otpor jer nitko nije htio taj nuklearni otpad baš u svom dvorištu, Slovenija je tada preuzela i našu polovicu otpada uz dogovor o financijskoj naknadi, tako da je sigurno da taj otpad nije završio na Psunju. 

Druga vrsta radioaktivnog otpada je onaj bolnički i medicinski, koji bi trebao biti deponiran negdje u Zagrebu, u njihovom središnjem medicinskom institutu koji je sad nedavno bio u žiži interesa upravo zbog toga što je to presedan, da usred glavnog grada bude pohranjen medicinski radioaktivni otpad. Nadamo se samo da u onom našem vešeraju novogradiške bolnice na Psunju nije čišćen i odbačen takav pribor, jer je to direktno išlo u vodotok koji prolazi kroz grad! E sad pažnja jer dolazimo do vrhunca priče! Taj ugledni gospodin mi je rekao da je naš slavni i poznati svjetski znanstvenik Ivan Đikić svojevremeno proveo naučna istraživanja zašto u području Okučana, Novske i većeg dijela zapadne slavonije dolazi do ogromnog broja kancerogenih bolesti, posebno kod djece, i to u dijelovima direktnih ratnih operacija i djelovanja. Navodno je o tome objavio i znanstveni rad koji je netko iz vlasti zataškao bojeći se vjerovatno iseljavanja novopridošlog stanovništva iz Bosne i Srbije, ili mogućnosti tužbi i traženja odšteta za slučaj da se to dokaže kao relitet. Uglavnom, on mi je rekao da je Đikić ispitao tlo , zemlju i vodu, i da je našao povećanu radioaktivnost, koja je u direktnoj vezi sa tisućama topovskih, tenkovskih i puščanih projektila koje su ispaljene za vrijeme ratnih zbivanja, a većina toga je bilo prljavo naoružanje, dakle tanad sa osiromašenim uranom, proizvodi nabavljeni na crnom svjetskom tržištu bez provjere i kupljeni na brzinu zbog uvjeta samoga rata. Zamislite samo koliko je granata palo na Novu Gradišku i na rubna područja naše okolice, koliko je onda kontaminiran Psunj i vodotokovi, te poljoprivredna zemljišta i bunarevi , i da je većina hrane iz tih oranica radioaktivno i da to definitivno i direktno utječe na kvalitetu života i zdravlja svih nas iz direktnih i rubnih područja ratnog djelovanja. 

Ta je strašna mogućnost, a nadasve realna, toliko bolna i opasna da se ne usuđujem pomisliti na mogućnost zataškavanja od strane državnih institucija, niti na posljedice i reakcije ljudi u slučaju dokazivanja istinitosti te, za sada samo teorije, jer ništa nije potvrđeno od mjerodavnih institucija. Moja je ljudska dužnost da svoja saznanja podijelim sa svima vama koji se brinete za ekologiju i zdrav život, svima vama koji ste ili žrtve teških oboljenja ili imate nekog u obitelji koji je obolio od sličnih bolesti, te da u duhu svoje vlastite savjesti procijenite što bi mogla biti neugodna istina ovog članka. Da li je još vojska u bivšoj državi nešto radioaktivno zakopala na području Psunja  i Papuka, da li je prljava ratna tehnologija zagadila radijacijom vodu, tlo i ljude, i da li mi najzad kao zreli ljudi zaslužujemo da saznamo istinu od onih koje smo demokratski birali i koji bi trebali raduti javno u korist svih nas, za zdravlje naše djece i okoliša, a ne studiozno i suptilno lagati i raditi protiv čovjeka i zdravlja, nas samih i okoliša. Vrijeme je da se svi zapitamo: "Što je prava istina?"

Damir Ivošević

ekoizvor @ 19:56 |Komentiraj | Komentari: 0